preskoči na sadržaj

Osnovna škola Gorjani

Login
idemo u srednju ....

e-Dnevnik

Raspored vožnje školskog autobusa

VAŽNO - za učitelje!!!

www.ettaedu.eu

Sudjeluj i ti!

Anketa (mala)
Koja je za Vas najvažnija stvar na svijetu?






Brojač posjeta
Ispis statistike od 14. 1. 2010.

Ukupno: 122693
Ovaj mjesec: 628
Ovaj tjedan: 42
Danas: 1
Korisni linkovi :)

Povratak na prethodnu stranicu Ispiši članak Pošalji prijatelju
SJEĆANJE NA VUKOVAR!
Autor: Mirela Nedić, 19. 11. 2017.

U petak, 17. studenoga, jutro u našoj školi započelo je sjećanjem na grad zapisan u povijesti, grad VUKOVAR! Toga maglovitoga jutra prisjetili smo se nesebične ljubavi onih koji su položili svoje živote za svoj grad, svoju domovinu, svoje prijatelje. Za sve nas!


Vjeroučitelj Ivan ispričao nam je priču o gradu punom života i snova, gradu koji su duše sebičnih namjera sravnile sa zemljom. Priču o hrabrim herojima koji su gledali zlo u oči i rekli: „NE! Ne danas! Ne moj grad!“ A bili su to, zapravo, mali, obični ljudi, ljudi velikoga srca! Ispunjeni ljubavlju prema Bogu i domovini. Tiho i nečujno ušli u povijest i naša srca. Zadužili nas da pamtimo i ne zaboravimo ime Vukovar! Neka njihova žrtva ne bude uzaludna! Za sve njih upalili smo svijeće i pomolili se. „Heroji su svjetlo na putu i jasan putokaz života!“ rekao je učitelj. Počivali u miru Božjemu!

     U kratkome programu učenici predmetne nastave pročitali su nekoliko pjesama, prikazali igrokaz o starici koja je u ratu izgubila svoje najmilije, prisjetili se kako je grad izgledao prije rata. No, 1991. godine sigurnost i mir, koje svaki čovjek traži, bili su nemogući u tom gradu. Slike rata i razaranja, kolone ljudi, topli dah na hladnome zraku, srušeni snovi. Toga dana, 18. studenoga, u koloni, razorenim ulicama izmučeni su Vukovarci napuštali svoj grad i svoje domove. Neizbježna pitanja: „Što su skrivili? Zašto?“ A u mislima klupe, ceste i staze kojima su veselo koračali. Razdvojene obitelji, odvedeni očevi, starci. Ondje su bila i djeca. Kakvo je bilo njihovo djetinjstvo? Nije bilo lopte ni svježeg zraka, livade po kojoj bi veselo trčali. Ranjenici iz vukovarske bolnice odvedeni u nepoznato. Kome su uputili zadnju misao?

   U programu su sudjelovali učenici naše škole, učiteljica povijesti, učiteljica hrvatskoga jezika, učiteljica likovne kulture i vjeroučitelj. Na kraju smo zapjevali pjesmu Stoji grad!

Vukovar polako postaje grad novih, crvenih krovova. Grad čije su ulice ispunjene užurbanošću, a klupe u parkovima zauzete. Grad ide dalje, ali ne zaboravlja. Ne zaboravlja svoje žrtve zbog kojih i danas traži istinu i pravdu. Ne zaboravimo ni mi!

Hvala svim poginulim braniteljima i civilima grada! Hvala im za hrabrost! Hvala im za Vukovar!

                                                                                                                                                    M. Nedić





[ Povratak na prethodnu stranicu Povratak | Ispiši članak Ispiši članak | Pošalji prijatelju Pošalji prijatelju ]
preskoči na navigaciju