Vjeroučitelj Ivan ispričao nam je priču o gradu punom života i snova, gradu koji su duše sebičnih namjera sravnile sa zemljom. Priču o hrabrim herojima koji su gledali zlo u oči i rekli: „NE! Ne danas! Ne moj grad!“ A bili su to, zapravo, mali, obični ljudi, ljudi velikoga srca! Ispunjeni ljubavlju prema Bogu i domovini. Tiho i nečujno ušli u povijest i naša srca. Zadužili nas da pamtimo i ne zaboravimo ime Vukovar! Neka njihova žrtva ne bude uzaludna! Za sve njih upalili smo svijeće i pomolili se. „Heroji su svjetlo na putu i jasan putokaz života!“ rekao je učitelj. Počivali u miru Božjemu!

     U kratkome programu učenici predmetne nastave pročitali su nekoliko pjesama, prikazali igrokaz o starici koja je u ratu izgubila svoje najmilije, prisjetili se kako je grad izgledao prije rata. No, 1991. godine sigurnost i mir, koje svaki čovjek traži, bili su nemogući u tom gradu. Slike rata i razaranja, kolone ljudi, topli dah na hladnome zraku, srušeni snovi. Toga dana, 18. studenoga, u koloni, razorenim ulicama izmučeni su Vukovarci napuštali svoj grad i svoje domove. Neizbježna pitanja: „Što su skrivili? Zašto?“ A u mislima klupe, ceste i staze kojima su veselo koračali. Razdvojene obitelji, odvedeni očevi, starci. Ondje su bila i djeca. Kakvo je bilo njihovo djetinjstvo? Nije bilo lopte ni svježeg zraka, livade po kojoj bi veselo trčali. Ranjenici iz vukovarske bolnice odvedeni u nepoznato. Kome su uputili zadnju misao?

   U programu su sudjelovali učenici naše škole, učiteljica povijesti, učiteljica hrvatskoga jezika, učiteljica likovne kulture i vjeroučitelj. Na kraju smo zapjevali pjesmu Stoji grad!

Vukovar polako postaje grad novih, crvenih krovova. Grad čije su ulice ispunjene užurbanošću, a klupe u parkovima zauzete. Grad ide dalje, ali ne zaboravlja. Ne zaboravlja svoje žrtve zbog kojih i danas traži istinu i pravdu. Ne zaboravimo ni mi!

Hvala svim poginulim braniteljima i civilima grada! Hvala im za hrabrost! Hvala im za Vukovar!

                                                                                                                                                    M. Nedić